Neznanje samo po sebi nije problem, jer niko ne može znati sve. Mnogo više o zrelosti govori način na koji osoba reaguje kada pogriješi, kada čuje drugačije mišljenje ili kada se nađe pred temom koju ne poznaje dovoljno. Pretjerano samopouzdanje, odbijanje odgovornosti i nesposobnost slušanja mogu ostaviti loš utisak na okolinu mnogo prije nego što ih sama osoba primijeti.
Postoji velika razlika između toga da čovjek nešto ne zna i toga da ne prepoznaje granice vlastitog znanja. Osoba koja je spremna izgovoriti „ne znam“, priznati grešku ili naknadno promijeniti mišljenje nakon novih informacija pokazuje sposobnost preispitivanja vlastitih zaključaka.
S druge strane, pretjerana sigurnost ponekad se pojavljuje upravo kada znanje o određenoj temi nije dovoljno razvijeno. U popularnoj psihologiji u tom se kontekstu često spominje Dunning-Krugerov efekt, odnosno pojava kod koje ljudi s manjkom znanja ili iskustva mogu precijeniti vlastite sposobnosti jer teže prepoznaju vlastite greške. To, naravno, nije način da se nečija inteligencija procijeni na osnovu nekoliko postupaka.
Ukratko: Problem nije u tome što osoba nema odgovor na svako pitanje. Mnogo više zabrinjava kada odbija saslušati druge, ne priznaje grešku i svako neslaganje doživljava kao prijetnju.
Kada potreba da bude u pravu postane važnija od činjenica
1. Teško priznaje da je pogriješila. Jedan od najprimjetnijih obrazaca jeste uporno branjenje stava čak i nakon što se pojave informacije koje ga dovode u pitanje. Umjesto jednostavnog priznanja greške, razgovor se može pretvoriti u traženje novih opravdanja, mijenjanje teme ili napad na sagovornika.
U takvoj situaciji cilj više nije razumjeti šta je tačno, nego izaći iz razgovora kao pobjednik. Promijeniti mišljenje nakon novih dokaza, međutim, ne mora biti znak slabosti. Naprotiv, sposobnost prilagođavanja zaključka novim informacijama važan je dio razumnog rasuđivanja.
2. Omalovažava ljude od kojih bi mogla nešto naučiti. Kada neko naiđe na osobu koja ima više iskustva ili bolje argumente, može reagovati ismijavanjem umjesto pitanjem. Rečenice poput „praviš se pametan“ ili „nemoj komplikovati“ mogu služiti kao način da se izbjegne neugodan osjećaj da neko drugi o temi zna više.
Neslaganje samo po sebi nije problem. Moguće je suprotstaviti se nečijem mišljenju bez ponižavanja osobe koja ga iznosi.
Slušanje i odgovornost često otkrivaju više od samouvjerenog govora
3. Ne sluša, nego samo čeka priliku da odgovori. Tokom razgovora takva osoba često priprema vlastitu repliku dok druga strana još govori. Prekida, vraća temu na sebe ili odgovara na nešto što sagovornik zapravo nije ni rekao.
Pravo slušanje zahtijeva strpljenje, ali i spremnost da prihvatimo mogućnost da iz razgovora možemo nešto naučiti. Ako je svaka komunikacija samo prilika da pokažemo vlastiti stav, teško je doći do stvarne razmjene mišljenja.
4. Za gotovo svaki problem pronalazi krivca izvan sebe. Naravno, postoje brojne situacije u kojima čovjek zaista nije odgovoran za ono što se dogodilo. Problem se pojavljuje kada je isti odgovor prisutan nakon svakog neuspjeha.
Ako su za kašnjenje uvijek krive okolnosti, za probleme na poslu kolege, za raspad odnosa isključivo partner, a za svaku kritiku tuđa ljubomora, mogućnost učenja iz vlastitih postupaka postaje veoma mala. Samokritičnost ne znači preuzeti krivicu za sve, već prepoznati dio situacije na koji smo mogli uticati.
Četiri pitanja koja mogu pomoći u samoprovjeri:
- Mogu li priznati grešku bez traženja izgovora?
- Slušam li sagovornika do kraja?
- Razlikujem li vlastito mišljenje od činjenice?
- Mogu li čuti neslaganje bez doživljavanja toga kao ličnog napada?
Mnogo riječi i mnogo mišljenja ne znače nužno mnogo znanja
5. Govori dugo, ali teško dolazi do jasne poente. Količina riječi nije isto što i kvalitet argumenta. Neko može govoriti veoma samouvjereno, koristiti složene izraze i stalno ponavljati velike tvrdnje, a da nakon svega ostane nejasno na čemu se zaključak zapravo zasniva.
Osoba koja dobro razumije temu često može objasniti njenu suštinu jednostavnije. Cilj joj nije impresionirati količinom riječi nego prenijeti smisao.
6. Ima konačno mišljenje o gotovo svakoj temi. Posebno je lako steći osjećaj da nešto razumijemo nakon nekoliko kratkih tekstova ili objava. Medicina, ekonomija, politika, odgoj djece i druge složene oblasti ipak sadrže mnogo detalja koje nije moguće savladati površnim upoznavanjem s temom.
Problem nije imati mišljenje. Problem nastaje kada se lični utisak predstavi kao činjenica ili stručno znanje, bez prostora za mogućnost da postoje informacije koje još ne poznajemo.
Brzi zaključci i lično shvatanje svakog neslaganja
7. Jedan primjer pretvara u pravilo. Jedno loše iskustvo s osobom iz određenog mjesta ne govori ništa pouzdano o svim ljudima odatle. Jedna izdaja ne dokazuje da nikome nije moguće vjerovati, kao što jedna loša vijest ne znači da je sve oko nas propalo.
Kvalitetnije rasuđivanje traži širi kontekst, dodatne primjere i spremnost da se uzmu u obzir informacije koje ne potvrđuju naš prvi zaključak. Stvarnost je obično složenija od podjele na dvije krajnosti.
8. Drugačije mišljenje doživljava kao napad na sebe. Ako osoba ne može odvojiti vlastiti stav od osjećaja lične vrijednosti, obična rečenica „ne slažem se“ može zvučati kao uvreda. Rasprava tada brzo prelazi s teme na lične optužbe.
Emocionalna zrelost uključuje sposobnost da pogriješimo u određenom pitanju, a da zbog toga ne zaključimo da smo manje vrijedni. Neslaganje ne mora značiti nepoštovanje, kao što pitanje ili kritika ne moraju biti pokušaj ponižavanja.
Najvažnija sposobnost možda je priznati koliko još ne znamo
Niko nije imun na navedene obrasce. Gotovo svaka osoba je barem nekada branila stav duže nego što je trebalo, prekinula sagovornika, prenaglo generalizovala ili pokušala pronaći opravdanje za vlastitu grešku.
Mnogo važnije od samog pogrešnog postupka jeste šta se događa nakon što ga primijetimo. Ako čovjek može zastati, preispitati vlastitu reakciju, provjeriti informacije i priznati da je možda donio pogrešan zaključak, postoji prostor za promjenu.
Jednako tako, nije svaku raspravu moguće pretvoriti u kvalitetan razgovor. Ako druga strana ne želi saslušati ništa što dovodi njen stav u pitanje, dodatni argumenti ne moraju dovesti do boljeg razumijevanja. Ponekad je razumnije prepoznati trenutak kada razgovor prestaje biti razmjena mišljenja i pretvara se isključivo u borbu za pobjedu.
Znanje zato nije samo količina odgovora koje čovjek može ponuditi. Važan dio razumnog razmišljanja nalazi se i u sposobnosti da postavi pitanje, provjeri vlastiti zaključak i bez osjećaja poraza kaže: „Ovo ne znam dovoljno dobro.“
