Ponekad čovjek nije nezadovoljan zato što nema dovoljno, već zato što je pažnju potpuno usmjerio na ono što mu nedostaje. Uspoređivanje s drugima, stalno pomjeranje ciljeva i uvjerenje da će nas tek neki budući događaj učiniti sretnima mogu zamagliti vrijednost onoga što već imamo. Promjena ne znači odustajanje od želja, već drugačiji odnos prema sadašnjosti.
Postoje periodi života u kojima čovjek naizgled ima mnogo razloga da bude zadovoljan, ali se ipak budi s osjećajem da nešto važno nedostaje. Istovremeno može gledati druge ljude koji žive jednostavnije i pitati se kako uspijevaju djelovati mirnije, sigurnije ili sretnije.
Upravo u toj razlici između onoga što imamo i onoga na šta usmjeravamo pažnju često nastaje nezadovoljstvo. Sokratu se pripisuje misao koja se može svesti na ideju da čovjek lako povjeruje kako je bolje upravo tamo gdje on nije. Bez obzira na porijeklo te izreke, njena poruka otvara važno pitanje: koliko često vrijednost vlastitog života primijetimo tek kada je počnemo uspoređivati s tuđim?
Ukratko: Željeti više nije problem. Problem nastaje kada čovjek počne vjerovati da sadašnji život nema vrijednost sve dok se ne ostvari neka buduća želja.
Kada gledamo samo ono što nemamo
Zamislite osobu koja je obrazovana, finansijski samostalna, uspješna u poslu i ima mogućnost putovati i živjeti bez velike zavisnosti od drugih. Sa strane bi mnogi takav život opisali kao veoma poželjan. Ipak, ta osoba možda gotovo uopšte ne razmišlja o svojoj slobodi, karijeri ili iskustvima koja je stekla.
Njenu pažnju može potpuno zaokupiti ono što nema – partner, djeca, porodična svakodnevica ili osjećaj pripadnosti koji zamišlja kod drugih. Istovremeno neka druga osoba, opterećena obavezama i porodičnim problemima, može upravo njen život posmatrati kao ideal slobode.
Tako nastaje paradoks u kojem dvije osobe žele ono što ona druga ima, dok obje dio vlastitog života počinju uzimati zdravo za gotovo. Problem nije u želji za drugačijom budućnošću, već u tome što nezadovoljstvo može postati toliko snažno da potpuno potisne vrijednost sadašnjosti.
Rečenica koja stalno odlaže zadovoljstvo
Jedna od čestih unutrašnjih poruka glasi: „Biću sretan kada…“ Nakon te rečenice može doći gotovo bilo šta – bolji posao, veća plata, brak, dijete, kuća, putovanje, promjena izgleda ili odlazak u penziju.
Problem je što se cilj nakon ostvarenja često vrlo brzo zamijeni novim. Posao koji je nekada djelovao kao veliko dostignuće nakon nekog vremena postane svakodnevica. Stan o kojem se dugo maštalo počne djelovati premalo. Odnos koji je u početku donosio veliko uzbuđenje kasnije dobije vlastite probleme i obaveze.
To ne znači da su ciljevi pogrešni niti da čovjek treba prestati težiti boljem životu. Razlika je između želje da nešto promijenimo i uvjerenja da uopšte ne možemo biti zadovoljni dok se ta promjena ne dogodi.
Tri korisna podsjetnika:
- Željeti nešto više ne znači da ono što već imate nema vrijednost.
- Tuđi najbolji trenuci nisu isto što i njihova potpuna svakodnevica.
- Ostvarenje jednog cilja neće automatski ukloniti sve druge životne probleme.
Poređenje s drugima lako mijenja sliku vlastitog života
Društvene mreže dodatno olakšavaju stvaranje utiska da drugi žive bolje. Vidimo putovanja, skladne porodične fotografije, uređene domove, uspjehe i osmijehe. Ne vidimo uvijek ono što postoji iza takvih trenutaka – probleme, nesigurnosti, umor, dugove, svađe ili usamljenost.
Isto tako, ljudi koji gledaju naš život ne vide cijelu njegovu sliku. Mogu poželjeti upravo ono što nama djeluje sasvim obično. Zato uspoređivanje vlastite svakodnevice s najboljim dijelovima tuđeg života gotovo uvijek stvara neravnopravan odnos.
Korisnije pitanje može biti koliko se vlastiti život promijenio u odnosu na period od prije nekoliko godina i šta se još može uraditi da bude kvalitetniji. Tada fokus više nije na tome ko ima više, nego na vlastitom pravcu i mogućnostima.
Šta uraditi kada imate osjećaj da vam ništa ne ide?
Prvi korak nije uvjeravati sebe da je sve dobro ako nije. Ako postoji problem koji je moguće promijeniti, ima smisla tražiti rješenje. Nezadovoljavajući posao može biti razlog za razmišljanje o alternativama, težak odnos za postavljanje granica, a važan cilj za konkretan plan i dosljedan rad.
Istovremeno, korisno je postaviti sebi jednostavno pitanje: šta danas imam, a nekada sam želio ili priželjkivao? Odgovor ne mora biti veliki. To može biti posao, dom, mirniji period života, odnos s određenom osobom, porodica ili jednostavno svakodnevna sigurnost koju ranije nismo imali.
Zahvalnost u tom smislu nije poricanje problema. Čovjek može biti zahvalan na porodici i istovremeno iscrpljen. Može cijeniti posao i željeti bolji. Može voljeti svoj život i ipak imati ciljeve koji još nisu ostvareni.
Suština je da ono što nedostaje ne postane jedina stvar koju primjećujemo.
Svakodnevne stvari često postanu važne tek kada prođu
Mnogo toga što danas djeluje potpuno obično jednog dana može dobiti drugačiju vrijednost. Kafa s osobom koju volimo, porodični ručak, razgovor s roditeljima, djetetov smijeh ili obična večer u vlastitom domu lako prođu bez posebne pažnje upravo zato što se ponavljaju.
Tek kada se okolnosti promijene, čovjek ponekad shvati da su takvi trenuci bili važniji nego što je mislio. Zato nije potrebno odustati od ambicija, planova ili želje za promjenom. Mnogo je važnije naučiti graditi budućnost bez potpunog odbacivanja sadašnjosti.
Sreća ne izgleda isto za svakoga. Nekome je najvažnija porodica, nekome sloboda, karijera, mir, putovanja ili osjećaj sigurnosti. Problem nastaje tek kada pokušamo živjeti prema tuđoj definiciji uspješnog i ispunjenog života.
Možda zato korisnije pitanje nije kada će sve konačno biti savršeno, već šta je u sadašnjem životu već vrijedno pažnje i šta se zaista želi promijeniti. Takav pogled ne briše probleme, ali može spriječiti da godine prođu u čekanju jednog idealnog trenutka koji možda nikada neće izgledati onako kako smo zamišljali.
